Podrijetlo i svrstavanje japanskog jezika je među lingvistima još uvijek sporno. Ne može se uočiti nikakva jasna srodnost s drugim jezicima. To je najvjerojatnije zbog toga što nema starijih japanskih spisa. Najstariji nađeni spisi datiraju iz 8. stoljeća nakon Krista.
Uočljive sličnosti ima s koreanskim jezikom i jezicima iz altajske skupine (mongolskim, tunguškim, turkijskim jezicima)
Japanska jezična i gramatička struktura je velikim dijelom identična koreanskoj, ali u vokabularu nema, osim nekoliko kineskih uvedenica, prevelikih sličnosti s drugim jezicima. Time se vidi kako ga je teško uvrstiti. Jedinu utvrđenu srodnost s japanskim imaju Ryukyu jezici, koji se govore na Ryukyu otocima. Ali neki jezikoslovci ga smatraju dijalektom japanskog.
Interesantno je da se japanski, skoro pa isključivo, priča kao materinji jezik, a jako malom broju ljudi je drugi jezik. Stoga je japanski svjetski jezik, iako je s 127,7 milijuna govornika tek na devetom mjestu najraširenijih jezika na svijetu. Najveći broj Japanaca u inozemstvu, živi u SADu i u Južnoj Americi (pretežno u Brazilu).
Razvoj japanskog se može podijeliti u pet većih razvojnih faza:
Moderno japansko pismo je jedno od najkompliciranijih na svijetu. Dijelom se sastoji od Kanji znakova, koji su preuzeti iz kineskog pisma. Ti znakovi često čine osnovu neke japanske riječi. Dalje imamo Kana znakove, koji se sastoje od slogovnih pisama Hiragana i Katakana. Hiragana se najčešće koristi za predočavanje gramatičkih funkcija. Katakana se pak najviše koristi za uvedenice i riječi iz stranih jezika. Latinična abeceda se u Japanu zove Romaji i koristi se samo za transkripciju jezika.